Stručni članak

Negujmo različitosti: osobe sa invaliditetom u društvu, prihvatanje, izazovi, teškoće...

Ne raduje me činjenica da sve češće čujem da vršnjaci već od osnovne škole zadirkuju i maltretiraju decu koja su po nečemu različita. Različita, jer nose naočare za vid ili slušni aparat. A tek sa čime se suočavaju deca koja imaju neku mentalnu smetnju, na primer ADHD-poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću. Deca sa ADHD-om ne mogu da budu konstantno mirna na školskom času, pa neretko ustanu i prošetaju se do prozora ili po učionici, jer im je nešto odvuklo pažnju. Nažalost, u našem društvu postoje primeri gde su roditelji dece koja idu sa detetom sa ADHD-om u odeljenje u školi pisala molbu školskoj upravi da se to dete premesti iz odeljenja, jer ometa i uznemirava drugu decu svojim kretanjem tokom časa.

Svaka različitost u našem društvu često se ne toleriše i nema razumevanja za istu. Svi oni koji se po nečemu razlikuju, bilo da imaju neku mentalnu teškoću ili invaliditet diskriminisani su u društvu.

Najveći problemi sa kojima se sreću osobe sa invaliditetom su isključenost iz društva i nemogućnost zaposlenja. Pred njima su i fizičke i društvene barijere, za koje im je potreban snažan sistem podrške kako bi ih prevazišli. Neophodna je podrška državnih institucija u sprovođenju inkluzivnog obrazovanja, kao i organizovan sistem zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Veliku teškoću stvaraju i stereotipi i predrasude o osobama sa invaliditetom. Ove osobe društvo vidi samo kroz njihove nedostatke, bez da se fokusira na sve sposobnosti, veštine i potrebe koje imaju.

Stereotipi i predrasude koje možemo čuti o osobama sa invaliditetom u velikoj meri utiču na sliku koju ove osobe imaju o sebi, na njihovo samovrednovanje i samopouzdanje. Stručna psihološka pomoć mogla bi da pomogne osobama sa invaliditetom u prihvatanju sebe, međutim na našim prostorima nije razvijena sistemska podrška ovim društvenim kategorijama već je sve prepušteno jedincu. Sa druge strane, oni prihvataju sebe takve kakvi jesu, ali i dalje nisu prihvaćeni u društvu. Teško im je da se zaposle, jer većina radnih mesta nije prilagođena osobama sa invaliditetom ili kompanije i ustanove nemaju u vidu zapošljavanje ovih ljudi.

Invaliditet je deo identiteta ovih osoba i kao jedan od vidova različitosti treba da bude široko prihvaćen i poštovan. Konfučije je rekao: „Reci mi i ja ću zaboraviti. Pokaži mi i ja ću upamtiti. Uključi me i ja ću razumeti.“ S tim u vezi, potrebno je da se društvo uključi u rešavanje teškoća osoba sa invaliditetom, pre svega učeći decu od malena da je različitost pozitivna stvar, a ne nešto od čega se treba sklanjati, kao i da je svako biće vredno bez obzira na to da li ima invaliditet ili neku mentalnu teškoću. Značajan je uvid da smo svi savršeni u svojoj nesavršenosti.

U našoj zemlji, retko ćete videti osobu sa invaliditetom u gradskom prevozu. Razlog za to je jasan: autobusi nisu kompatibilni sa visinom trotoara u našim gradovima. Osobama u kolicima nema ko da pomogne da uđu u autobus ili da iz njega izađu. Autobuske stanice nisu prilagođene slepim i slabovidim osobama, pa tako oni bez pomoći slučajnih prolaznika ne mogu znati u koji autobus treba da uđu.

Gluvi i nagluvi ljudi imaju velike poteškoće čak i pri preuzimanju paketa koje su naručili da im stignu na kućnu adresu. Kuriri uvek pozivaju telefonom pre nego što zvone na vrata. Potrebno je razmisliti o ovom problemu i rešiti ga možda tako što će se pri slanju svakog paketa navesti napomena da primalac ima mogućnost da komunicira uz SMS poruke obaveštenja, ali ne i pozive.

Ono što je ohrabrujuće jeste da postoje i svetli primeri iz svakodnevnog života. Okruženje jedne škole za slepe i slabovide, kao i škole za gluve i nagluve đake u Beogradu je uređeno tako da su pešački delovi obezbeđeni taktilnim stazama, za lakše kretanje slepih i slabovidih, kao i zvučnim semaforima da bi mogli jednostavnije da se orijentišu i bezbedno pređu ulicu. Takođe, u obližnjem dečjem parkiću nalazi se tabla sa objašnjenjem Brajeve azbuke i znakovnog pisma, kako bi se potpomogla inkluzija dece sa invaliditetom u društvo.

U drugim zemljama je život ljudi sa invaliditetom dosta pojednostavljen. Na primer, autobusi su prilagođeni osobama sa invaliditetom, koji su u kolicima ili su slepi i slabovidi, a pored toga vozač izlazi iz autobusa da bi pomogao ljudima u kolicima da uđu u vozilo i vežu sigurnosno pojas, a isto tako spušta rampu i pomaže osobi da napusti gradski prevoz na stajalištu koje im je potrebno.

Kada bi svaki pojedinac bar jednom pomogao slepoj osobi da pređe ulicu ili osobi u kolicima da stigne do neke prodavnice ili kancelarije, svet bi za sve bio mnogo lepše mesto. Važno je da osvestimo da naše društvo čine brojne grupe kojima je potrebna pomoć. Zajedno možemo da obezbedimo lepši život. Podizanje svesti o uključivanju osoba sa invaliditetom u društvu treba da bude cilj svakome od nas.

Nazad na blog