Jedno od stanja koje je karakteristično za novo doba jeste strah od propuštanja (engl. fear of missing out, FOMO). Ovo stanje karakteriše osećaj da nešto što se negde dešava propuštamo, zato što se nečim drugim trenutno bavimo. Kada se ovaj osećaj javi, on je praćen nelagodom i nervozom, ali i smanjenom koncentracijom i motivacijom za obavljanje one aktivnosti u kojoj smo angažovani u datom trenutku. Sve ovo praćeno je potrebom da se isprate vesti putem TV-a, interneta, društvenih mreža itd.
Određene grupe u okviru populacije su sklonije ovom stanju. Na prvom mestu je čak ¾ mladih, koji se suočavaju sa osećajem da propuštaju brojne prilike, a da ih njihovi vršnjaci koriste. Uglavnom su u pitanju izlasci, posećivanje festivala i drugih sličnih događaja, odlasci na putovanja itd. Osećaj nelagode pojačava se kada mladi putem društvenih mreža isprate da je neko na drugoj lokaciji i učestvuje u određenom događaju. Kod mladih se tada može javiti unutrašnji konflikt, gde razmišljaju da li su dobro izabrali gde će biti i često sumnjaju da je ona druga opcija bila bolji izbor.
Potpuno je prirodno da imamo potrebu da budemo prihvaćeni u društvu i da pripadamo. Strah od propuštanja može rezultirati time da dosta mladih odlaze na određene žurke i festivale samo zato što njihovo društvo iz škole ili vršnjaci odlaze tamo, a ne zato što oni uživaju u datoj vrsti muzike ili zabave. Ukoliko posete neki događaj, pretpostavljaju da će biti viđeni, podeliće to na društvenim mrežama i samim tim podrazumevati da se uklapaju u društvo i da su prihvaćeni.
Ono što je interesantno jeste da ovo stanje ne moramo posmatrati kao nešto negativno, jer se kod određenog broja ljudi može ispoljiti kao potreba da se konstantno pohađaju različiti kursevi i edukacije. To može na duže staze biti iscrpljujuće, ako se ne prave pauze između kurseva i edukacija, ali sa druge strane je pohvalno, posebno u adolescentnom i ranom odraslom dobu koriste energija i volja za učenjem i usavršavanjem na taj način. Međutim, da bismo zaista bili efikasni u onome što radimo, važno je da postavimo prioritete i njima posvetimo svoju pažnju, vreme i energiju.
Nije retkost da u današnje vreme i stariji ljudi osete strah od propuštanja. Kod njih se ovo stanje može manifestovati kada posmatraju svoje unuke, koji su mahom generacija koja je odrasla u „online“ svetu, pa ih je teško sustići. U tim situacijama, bake i deke trude se da nauče da koriste pametne telefone i aplikacije koje će im omogućiti da ostanu u kontaktu sa svojim unucima. Druga manifestacija može biti kada shvate da su sada već došli u određene godine, a da možda nisu ostvarili sve što su želeli u mladosti. Bilo kako bilo, prošlost ne možemo da menjamo. Zato je važno fokusirati se na ono što se dešava u sada i ovde, koristiti vreme i energiju na način koji želimo.
Sigurno je da nećemo moći da budemo prisutni na svim događajima na kojima želimo da budemo, da nećemo upisati sve edukacije koje su nam interesantne ili nećemo obići sve zemlje koje su nam na listi želja. Ipak, treba da pomerimo svoj fokus i osvestimo sve ono što jesmo postigli i da uživamo u plodovima svog truda i rada. U ovome nam može pomoći jedna kratka vežba, koju možemo koristiti s vremena na vreme. Potrebno je da napišemo 3 do 5 svojih postignuća i uspeha i da taj papir držimo na vidnom mestu, kako bi nas s vremena na vreme podsećao šta smo sve postigli i da smo bili baš tamo gde je trebalo da budemo u datom trenutku.
Nazad na blog